Nedavno se navršilo tri desetljeća od jeseni 1991. kada je u Zapadnoj stijeni Annapurne I (8091 m) slovenski alpinist Slavko Svetičič – Slavc u velikom stilu ispenjao solo prvenstveni uspon, jedan od značajnijih himalajskih poduhvata uopće. Slavc je bio naš dobar prijatelj i član zagrebačkih ekspedicija na Mt. Everest po Velikom kuloaru 1989. i na Annapurnu I po zimi 1990., a pošto sam u određenoj mjeri bio uključen u organizaciju njegovog odlaska 1991. godine u stijenu Annapurne, prisjećam se tog izuzetnog događaja prije 30 godina uz fotografije koje sam snimio u pripremi njegovog uspona godinu dana ranije.
Zapadna stijena Annapurne I (8091 m) visoka je gotovo 3000 m, a u to vrijeme u njoj je bio samo jedan smjer (Messner-Kammerlander) u desnom dijelu stijene ispenjan 1985. godine.Slavc na Zagrebačkoj zimskoj ekspediciji “Annapurna I” kada je planirao solirati zapadnu stijenu i spustiti se po sjevernoj strani po kojoj su se penjali ostali članovi. Zbog stalnih lavina odustalo se na 7000 m, pa je Slavc odgodio uspon po stijeni za sljedeću godinu.
Slavca zbog njegovih u pravilu krajnje zahtjevnih solo ponavljanja i prvenstvenih smjerova te izuzetnih serija brzih uspona u jednom ili u nekoliko dana u svjetskim velegorjima, struka je svrstala među najistaknutije alpiniste svih vremena.
Nažalost, u lipnju 1995. u Karakorumu prilikom penjanja prvenstvenog smjera u južnoj stijeni Gasherbrumu IV dugotrajno snježno nevrijeme onemogućilo mu je daljnje kretanje te je od pothlađenja umro na bivaku na visini od 7100 m.Moj posao u ekspediciji 1991. bio je da organiziram logistiku, pratim uspon iz Baznog logora na 4300 m, a najvažnije da ishodim dozvolu za uspon u Zapadnoj stijeni od nepalske administracije. U to vrijeme za svaku ekspediciju, nacionalni planinarski savez (u ovom slučaju Planinarski savez Jugoslavije) trebao je poslati pismeno jamstvo za ekspediciju da bi se nakon toga mogla dobiti dozvola. Pošto se bivša država u to vrijeme naveliko raspadala, u ljeto 1991. nekako sam ishodio nepalsku garanciju dozvole putem jamstva Planinarskog saveza Hrvatske, a u jesen je dobio na ime Zagreb Mountaineering Expedition.Nažalost, zbog rata u Hrvatskoj nisam mogao otputovati sa Slavcom, on je brzo došao do Baznog logora, bio je dobro aklimatiziran i nakon noćenja u malom šatoru već je 27.10. ušao na 5150 m u stijenu i isti dan popeo se 1100 visinskih metara do 6250 m.Nakon duge priječnice po vrlo teškom i strmom ledu nagiba do 70° popeo se na 6900 m I tamo prenoćio.Slijedio je kombinirani teren do 7300 m i noćenje u već polurazderanom šatoru.Taj dan došao je do područja u stijeni s izrazitim jakim vjetrom te je zbog njegovih olujnih naleta uspon trebao više puta prekidati. Dana 31. listopada došao je do 7950 m blizu normalne rute sa sjevera samo 140 metara do vrha, no vjetar ga je prisilio da se vrati na 7800 gdje je bivakirao.Prvog dana studenog bilo je jasno da zbog jakog vjetra ne može nastaviti do vrha te je prešao na sjevernu stranu i spustio se na 6300 metara i tamo bivakirao. Sljedeći dan navečer, nakon sedam dana vratio se u Bazni logor. Nekolicini Nepalaca koji su mu u dolasku pomogli nositi opremu do Baznog logora, rekao je prije uspona da ga čekaju pet dana, oni su to još produžili za dva i to jutro otišli u prvo selo u podnožje planine ostavivši mu šator i opremu. Umornom Slavcu nije se navečer podizalo šator te je i osmu noć proveo na otvorenom te drugi dan sustigao nosače.Slavcov smjer u Zapadnoj stijeni Annapurne I s ocjenama.Dvadesetak dana nakon Slavcovog odlaska u Nepal, uspio sam srediti da i ja tamo otputujem te nastavim Twin Otterom do Jomosoma i dalje pješice do Baznog logora, no došla je vijest da je Slavc već iz Letea na putu za Kathmandu i ovo je naš susret u Thorong Peaku nekoliko dana poslije.
Sa Slavcom sretao sam se sljedećih godina, a posljednji puta za Uskrs 1995. u Paklenici. Sjedio sam kod Dinka kada je ležerno obučen prošao cestom prema kanjonu, mahnuo mi i rekao da se ide malo prošetati. Nisu prošla ni dva sata kada se vratio kod Dinka. Pitao sam ga gdje je bio, na što je odgovorio da je solirao “Velebitaša”!