Annapurna (8091 m): prvenstveni solo uspon do višine od 8000 m koji je ispenjao Slavko Svetičič
DARKO BERLJAK, ZAGREB
Značajno mjesto u povijesti osvajanja Himalaje, a bez sumnje najbolji je uspon prošle sezone bio prvenstveni smjer u Zapadnoj stijeni Annapurne I (8091 m), koji je od 27.10 do 2.11.1991. ispenjao slovenski alpinist Slavko Svetičič.
Sam uspon i mnogo toga oko te ekspedicije bilo je dramaticno, čak i neuobičajno u Himalaji, pa zaslužuje da se detaljno opiše.
Slavca, kako ga svi zovu, upoznao sam prije nekoliko godina nakon mog povratka s izvidnice pod sjevemu stijenu Everesta. Želio se priključiti ekspediciji, što sam sa zadovoljstvom prihvatio, jer je penjač takve kvalitete bio dodatna garancija još bolje i čvršće ekipe. Osim našeg plana uspona po Velikom kuloaru koji gotovo okomito prolazi kroz 3000 m visoku stijenu, Svetičič se pripremao da desno od njega pokuša jos direktniji solo prvenstveni uspon prema vrhu. Nažalost, te godine monsun se produžio sve do zime i nijedna od devet ekspedicija na Everest nije došla na sam vrh. Da nesreća bude još veća, Slavca je jedna lavina nosila 300 metara niz strmu padinu, ozlijedivši mu ligamente na oba koljena. Brzo se oporavio i nakon zimskog solo uspona u sjevernoj stijeni Eigera po “Diretissimi”, bio je spreman za nove izazove.
Na Šestu zagrebačku himalajsku ekspediciju 1990. krenula su četvorica Zagrepčana, osam Slovenaca i jedan Amerikanac. Vrlo jaka ekipa imala je ambiciozne planove. Zimski uspon na Annapurnu I po sjevernoj stijeni, skijaški i padobranski “descent” i solo prvenstveni uspon Svetičiča u zapadnoj stijeni. Sve je upropastio divovski serak koji se nakon bezbrojnih ledenih lavina što su svakodnevno ugrožavale penjače, srušio i uništio jedini logičan put na 6400 m, prema gornjem dijelu planine. Zbog toga postao je i nerješiv silaz za Slavca, ako bi i prošao zapadnu stijenu. Odiučili smo da sve prekinemo, jer je bilo pitanje dana kada će nas te lavine zatrpati i vratili smo se svojim kučama. Utjeha, ne baš velika, bila je da se te zime nitko nije popeo ni na jedan osamtisućnjak.
Zapadna stijena je dobro proučena i za novu priliku nije se dugo čekalo. Dogovorio sam se sa Slavcem da krenemo pod Annapurnu već u jesen 1991. Početkom godine poslao sam u Nepal svu potrebnu dokumentaciju za dobivanje dozvole, priloživši garanciju Hrvatskog planinarskog saveza. U to vrijeme još nije bila proglašena samostalnost Hrvatske, a nepalsko Ministarstvo turizma isključivo je priznavalo samo ingerencije Planinarskog saveza Jugoslavije u tim garancijama. Popratnim dopisom obavijestio sam ih da ne vidim razloga da u toj siruaciji ne prihvate našu garanciju i, za divno čudo, po prvi puta su na to pristali. lgrom slučaja izdali su je na isti dan, 25. lipnja, kada je i proglašena hrvatska suverenost i samostalnost.
Kupili smo avionske karte i čekali početak listopada da krenemo na put, ali je rat protiv Hrvatske kulminirao tih dana i bilo je nemoguće da otputujem u Kathmandu. Nascao je gotovo nerješiv problem, jer Svetičič nije nikada radio organizacijske poslove u Nepalu, bez kojih se ne može krenuti u planine.
Napisao sam mu velik “salabahter” sto sve treba napraviti u Kathmanduu po agencijama i ministarstvima, opunomoćio ga da nastupa kao voda i da može podići opremu iz našeg skladišta.
Za vrijeme njegova boravka u Kathmanduu, s nekoliko sam telefonskih razgovora iz Zagreba uskakao kad je nešto zapelo izasamo tri dana, što je nevjerojatno kratko vrijeme za nepalsku birokraciju, Slavc je već krenuo prema Annapurni.
Nastupilo je jedno od mnogobrojnih primirja u Hrvatskoj i postojala je mogućnost da ga ipak stignem u Baznom logoru prije samog uspona.
Došao sam u Kathmandu 25. listopada gdje me očekivala njegova poruka iz Baze. Poslao ju je s jednom ekspedicijom koja se vraćala. Zbog brze aklimatizacije, a još više zbog idealnog vremena koje nije smio propustiti, odlučio je da počne uspon 27. listopada.
Više nije bilo nikakve mogućnosti da stignem na vrijeme u Bazu, čak ni s pomoću malog aviona, jer bi mi za to trebalo najmanje šest dana.
Otišao sam na kraći trekking u Lamtang i Helambu te se nakon dva tjedna vratio u Kathmandu, kada i Svetičič s Annapurne. Njegova priča bila je vrlo uzbudljiva i dramatična.
U Bazni logor došao je sa časnikom za vezu, sirdarom i kuharom 19. listopada. Aklimatizirao se na padinama Tilicho Peaka i na putu jedino mogućeg silaza, u sjevernoj stijeni Annapurne. Vrijeme je bilo stabilno i 27. listopada je otišao pod zapadnu stijenu. Kraći dio puta pratio ga je sirdar, koji je ubrzo odustao zbog teškog terena na ledenjaku ispod stijene. Tu večer Svetičič je prvi puta bivakirao na visini od 5150 m, na samom ulazu u zapadnu stijenu visoku 2700 metara.
Drugi dan popeo sc preko tisuću metara i postavio mali šator na visini od 6200 m. Dana 29. listopada je direktno po sredini stijene preko tvrdog leda nagiba 70 stupnjeva došao do 6900 m. Slijedeći clan relativno lako je došao do 7300 m, ali na toj visini već se jako počeo osjećati vjetar koji je divljao preko vršnog grebena, pa je zbog njega i velike hladnoće nekoliko sati ostao prikovan na jednoj maloj polici. Tek predvečer, kada se vjetar malo smirio, nastavio je po stijeni petog stupnja teškoće, a uz to pokritom i pršićem te došao na 7800 m, gdje je bivakirao četvrti put.
Slavko Svetičič rođen je 31.1.1958. Živi u mjestu Šebrelje pokraj Idrije. Alpinizmom se bavi profesionalno. Osim vrhunskih uspona u slovenskim Alpama, ima sve najpoznatije smjerove, većinom soliranje u europskim Alpama, a isto tako i mnoge prvenstvene. Godine 1984. je u šest dana ispenjao sva tri alpska problema (Eiger, Matterhorn i G. Jorasses), prošle godine ispenjao je, prvenstveno i solo, najvjerojatnije posljednji problem u Jorassima. Penjao je u El Capitanu, Cerro Torreu, Aconcagui, peruanskim i bolivijskim Andama i Novom Zelandu. Sudjelovao je na ekspedicijama na osamtisućnjacima: Yalung Kang, K 2, Everest i dva puta na Annapurni.
Dana 31. listopada pokušao je po rubu stijene doći do vrha, ali na visini od 7900 m postalo je jasno da bi za tih stotinjak metara do vrha cijena bila u najboljem slučaju nekoliko prstiju ili sam život. Ponovo se vratio u stijenu gdje je vjetar bio podnošljiviji, a zbog sličnih vremenskih uvjeta i slijedeći dan odustao od vrha te se po sjevernoj stijeni uz još jedan bivak 2. studenoga, totalno iscrpljen nekako vratio u Bazu.
Prije uspona najavio je Nepalcima u Baznom Iogoru da će sve to trajati četiri dana, jer nije vjerovao da bi više ni izdržao u toj ledenoj stijeni. Teskoće su bile veće od očekivanih i trebalo mu je ipak sedam dana. Taj dan nepalski pratioci su zaključili da čovjek ne moče preživjeti tako dugo u stijeni i dva sata prije Slavčevog povratka napustili su Bazni logor, smatrajući ga mrtvim. lpak su ostavili uredno spremljen šator i hranu, što Svetičiču nije puno pomoglo jer je bio toliko iscrpljen da je dva dana pokraj svega toga nepomično lezao. Treći dan skupio je posljednju snagu i po snježnoj mećavi za jedan dan sišao do prvog naselja, a taj put inace traje tri do četiri dana jer je 40 kilometara dug i ide gore-dolje po terenu gdje se staza tek tu i tamo nazire.
U Leteu, kako se zove to naselje, uplašeni Nepalci su mislili da vide duha, kad se na vratima kuće pojavio Svetičič.
Nakon našeg susreta u Kathmanduu, najvažnije je bilo čim prije se vratiti u Europu, jer su nožni Slavčevi prsti nastradali od smrzotina. Uz pomoč KLM-poslovnice iz Zagreba uspjelo nam je promijeniti karte i nakon povratka, s nekoliko manjih operacija u Sloveniji i Francuskoj, svi su mu prsti ostali na broju.
Prvenstveni uspon u zapadnoj stijeni Annapurne imat će posebno mjesto u svjetskom alpinizmu. Ne znam slučaj da je netko toliko sam ispenjao tako teški smjer. U Himalaji je bilo već dosta solista, ali svi oni su imali prijatelje u Bazi i radio veze.
U tom djelu stijene Annapurne pokušavale su mnoge jake ekspedicije i svi su odustali vrlo nisko. Tu planinu mnogi ne ubrajaju u najteže osamtisućnjake, najčešće zbog toga jer je to prvi osvojeni osamtisućnjak. Ali, to je uspjelo 1950. legendama alpinizma Herzogu, Lachenalu, Terrayu, Rebuffatu i ostalima. A malo tko zna da je Annapurna jedini osamtisućnjak na čijem je vrhu bilo manje ljudi od onih koji su na njoj poginuli.
Nije teško pogoditi kako smo se Slavc i ja rastali u Mariboru nakon povratka iz Himalaje. Slijedeće godine otišli bismo pod sjevernu stijenu Lhotsea u Tibetu. On kao penjač, a ja bih pokušao biti vođa l podrška iz Baze, što mi na Annapurni nije uspjelo. Na toj strani Lhotsea, visokog 8516 metara, nitko još nije ni pokušao. Ništa čudno, jer to je potpuno glatka okomita stijena visoka preko 3000 metara. Na njoj se ništa ne zadržava, osim nekoliko centimetara tankog Ieda i naravno, koliko ja znam, Svetičiča.